Search

Galerija

Login Form

Wednesday, 04 October 2017 12:55

VAŽNOST I OGRANIČENJA RACIONALNOG ODLUČIVANJA Featured

Written by
Rate this item
(0 votes)

Džeba Boris, Izgradnja izvršnih informacionih sustava korištenjem Expert Choica, listopad 1996.


 

Odlučivanje je važniji dio planiranja. Uz datu svijest o prilici i cilju proces odlučivanja je uistinu bit planiranja. Stoga se u ovom kontekstu, proces koji vodi do donošenja odluke može zamišljati kao:

  1. stvaranje pretpostavki - uočavanje problema
  2. ustanovljenje alternativa
  3. vrednovanje alternativa u svjetlu postavljenoga cilja
  4. izbor alternative tj. donošenje odluke

Često se kaže da učinkovito donošenje odluka mora biti racionalno. Postavlja se pitanje što je racionalnost ? Kako osoba razmišlja i odlučuje racionalno ?

Ljudi koji racionalno djeluju ili odlučuju nastoje postići neki cilj koji se ne može ostvariti bez akcije. Oni moraju jasno razumjeti alternativne pravce kojima se može dosteći cilj uz postojeće okolnosti i ograničenja. Moraju također, imati i informacije i sposobnosti da analiziraju i vrednuju alternative u svjetlu postavljenoga cilja. Konačno, mora u njima biti želje da dođu do najboljeg rješenja izborom alternative koja najučinkovitije zadovoljava postizanje cilja.

Ljudi rijetko postižu potpunu racionalnost, posebno u upravljanju. Prvo, s obzirom da nitko ne može donositi odluke koje bi utjecale na prošlost, odluke moraju djelovati za budućnost, rt budućnost gotovo uvjek uključuje neizvjesnost. Drugo, teško je prepoznati sve alternative što bi ih se moglo slijediti na putu do nekoga cilja; ovo je posebno točno kada odlučivanje uključuje prilike da se učini nešto što nikad ranije nije bilo učinjeno. Osim toga, u većini slučajeva nije moguće analizrati sve alternative, čak ni sa najnovijim analitičkim tehnikama i računalima.

Menadžer se mora zadovoljiti ograničenom ili "omeđenom" racionalnošću. Drugim riječima, granice informacija, vremena i izvjesnosti ograničuju racionalnost čak i kad se menadžer ozbiljno trudi biti potpuno racionalan. S obzirom da u praksi menedžeri ne mogu biti potpuno racionalni, oni ponekad dopuštaju da im odbojnost prema riziku - želja da "igraju na samo" - omete želju da postignu rješenje koje je najbolje u danim okolnostima. Po Herbertu Simonu to je postizanje zadovoljvajućeg (satisfying) tj. odabiranjem pravca akcije koji zadovoljava, koji je u danim okolnostima dovoljno dobar. Iako mnoge menadžerske odluke bivaju donesene sa željom da se "prođe" što sigurnije većina se menadžera uistinu trudi donijeti najbolje njima moguće odluke unutar racionalnosti, te u svjetlu veličine i prirode postojećih rizika.

Read 26 times

Leave a comment

Make sure you enter all the required information, indicated by an asterisk (*). HTML code is not allowed.